Divljač

Zakon o lovstvu definira divljač kao utvrđene životinjske vrste koje slobodno žive u prirodi, na površinama namijenjenim za uzgoj ili intenzivni uzgoj i razmnožavanje u svrhu lova i korištenja.

Sva krupna dlakava divljač spada u sisavce, čija je zajednička osobina razvitak ploda u maternici majke i prehrana novorođenčadi majčinim mlijekom. Osjetila u sisavaca dobro su razvijena, a o životinjskoj vrsti ovisi koja su od njih razvijena bolje, a koja slabije. Tako je, primjerice, kod vrsta koje pretežno žive na otvorenom razvijeniji vid, dok je kod životinja koje se stalno ili pretežno zadržavaju u guštarama ili šumama s gustim podrastom, najbolje razvijeno osjetilo njuha, a najslabije osjetilo vida.

Krupna divljač

Dvopapkari

Sam naziv govori da se radi o životinjama koje na nogama imaju dva papka, a to su ujedno i krupnije životinje među našom divljači. Obično žive u krdima, stadima ili manjim grupama. Neke se vrste sele sezonski. Mladi dolaze na svijet potpuno razvijeni i ubrzo su sposobni za kretanje.

Dvopapkare dijelimo na preživače i nepreživače. Preživači imaju specifično građen jednjak koji se u trbušnoj šupljini proširuje u tri predželuca. U njima se razgrađuje teško probavljiva, biljna hrana, bogata celuloznim vlaknima. Hrana se potom iz predželuca ponovno vraća u usta gdje se iznova prožvače i tako omekša. Taj se proces zove preživanje. Dvopapkar nepreživač je divlja svinja.
Preživači se međusobno razlikuju po građi rogova. Pripadnici porodice jelena nose rogove koji su po građi prava kost i zovemo ih punorošci, dok pripadnici porodice goveda imaju šuplje rogove građene od rožine, pa ih nazivamo šupljorošcima.

U punorošce spadaju sve vrste jelena i srne, a u šupljorošce divokoze, mufloni… Dok punorošcima rogovi otpadaju svake godine, šupljorošci ih zadržavaju tijekom cijeloga života. Osim toga, pripadnici porodice jelena nemaju žučnu vrećicu, a pripadnici goveda imaju.

Sitna divljač

Zvijeri

U divljač spadaju sljedeće zvijeri: kuna bjelica, kuna zlatica, jazavac, lisica, čagalj, tvor i mungos. Svi pripadnici reda mesoždera hrane se mesom drugih životinja i samo iznimno neke vrste jedu plodove voćaka, žito ili druge biljne dijelove. Tako su jedni mesožderi, a druge bismo, iako uvjetno, mogli svrstati u sveždere. Sva su im osjetila izvanredno razvijena. Radi lakšeg hvatanja plijena, imaju mišićavo i skladno tijelo, oštre zube i kandže na nogama. Želudac im je jednostavan, crijeva kratka, a slijepo crijevo uvijek kratko i zakržljalo. Nastanjuju različita staništa ‒ od nizina do visokih planina, od otvorenih polja do velikih šuma, vodenih i kopnenih površina. Na taj su način svuda prisutni kao predatori, odnosno kao veoma važne karike prirodnih prehrambenih lanaca unutar pojedinih ekosustava.

Dvojezupci

Pripadnici reda zečeva su dvozupci. U gornjoj čeljusti imaju dva kao luk savijena glodnjaka, a iza njih nalaze se dva sjekutića. Glodnjaci su zubi bez korijena, a rastu stalno tijekom cijelog života. Ta osobina im je zajednička s pravim glodavcima.

Glodavci

U glodavce spadaju životinje koje imaju po dva zuba glodnjaka u gornjoj i donjoj čeljusti. Ti zubi stalno rastu, a glodavci ih moraju trošiti glodanjem jer bi inače suviše izrasli. Prema sadašnjem Zakonu o lovu, u glodavce spada samo puh kao divljač koja se smije uzgajati i loviti.

Pernata divljač

Pernata divljač su one ptice koje slobodno žive u prirodi i koje su u Zakonu o lovu Republike Hrvatske navedene kao lovostajom zaštićena i nezaštićena divljač. Za razliku od sisavaca, ptice su pokrivene perjem, s razvijenim krilnim i repnim perima koja im služe za letenje. Imaju jedan par nogu, a na svakoj nozi četiri prsta (tri prednja i jedan stražnji). Kod nekih je vrsta vidljiv i zakržljali peti prst koji nazivamo ostruga.

Kako nemaju zube, hranu uzimaju kljunom. Kod većine ptica postoji proširenje jednjaka koje nazivamo volja. Imaju dva želuca, pravi ili žljezdani i mišićni ili žvačni. Za probavu koriste pijesak ili sitne kamenčiće pomoću kojih se u mišićnom želucu usitnjava (“melje”) hrana. Nemaju ošita ni mokraćnoga mjehura. Imaju samo jedan “izlazni” otvor na zatku kroz koji izlazi mokraća, izmetine i, kod ženki, jaja.

Ptice se ne znoje, a tjelesnu toplinu reguliraju pomoću zračnih kesica koje su povezane sa šupljinama kostiju što im ujedno pomaže kod letenja. Jedanput, a neke vrste i više puta godišnje, odbacuju staro perje, te dobivaju novo. Ovu se pojava naziva mitarenje. Poseban organ pjevalo smješten je u dušniku i naročito je razvijen kod ptica pjevica. Rasplođivanje se vrši jajima koja ženke odlažu u gnijezda. Da bi se iz jajeta izvalili pilići, potrebna je toplina, vlaga, okretanje i zračenje, što obavlja ženka dok sjedi na jajima (kod nekih vrsta i mužjaci). Piliće koji nakon izvaljenja mogu potrčati i slijediti majku nazivamo potrkušci (trčka), a golišave i nemoćne piliće koje roditelji još nekoliko dana nakon izvaljenja moraju hraniti, nazivamo čučavci (golub). Među mužjacima se razlikuju višeženci (poligami) koji se pare s više ženki i jednoženci (monogami) koji se pare samo s jednom ženkom.

Od osjetila dobro su im razvijeni vid, sluh i opip, a slabo ili nikako njuh i okus. Dobro im je razvijen osjećaj za orijentaciju pa ptice imaju i svojstvo seobe te ih s obzirom na tu pojavu dijelimo na stanarice, koje stalno žive kod nas (trčka), i selice, koje sele. Kod selica razlikujemo selice gnjezdarice, koje dolaze k nama u proljeće, gnijezde se i othrane mladunčad, te nas napuštaju ujesen (prepelica), zimovke koje kod nas borave samo tijekom zime (guske) i prolazne koje na selidbenom putu samo prolaze kroz našu zemlju (šljuke).